U posljednje vrijeme sve češće čujem istu rečenicu od kandidata: „Opis posla je bio jedno, a realnost nešto sasvim drugo.” Sastanak počne kao razgovor o jednoj ulozi, jednoj odgovornosti, jednoj oblasti. A onda se, negdje između redova, pojavi još jedan tim, dodatni operativni segment, administrativne obaveze, ponešto iz finansija, podrška menadžmentu „po potrebi“ i odjednom jedna pozicija preraste u tri. Ali nismo se tako dogovorili.
Često se to naziva „optimizacijom resursa“, „efikasnijom organizacijom rada“ ili „fleksibilnošću uloga“. U teoriji, zvuči logično. U praksi, međutim, znači da jedna osoba preuzima posao koji je ranije obavljala čitava struktura ali bez jasnih granica, prioriteta i podrške da to iznese na duge staze. Ovo nije generalizacija, niti kritika usmjerena prema bilo kojoj industriji ili kompaniji. Ovo je jednostavno ono što kao regruter svakodnevno čujem. Kada pitam kandidate o motivaciji za prelazak, među tri najčešća razloga iznova se javlja jedan: preopterećenost.
Ljudi žele raditi. Žele doprinositi. Žele napredovati. Ali žele raditi svoj posao, a ne tuđi posao koji se negdje usput „prilijepi”. Kratkoročno, proširivanje odgovornosti jednoj osobi može izgledati kao ušteda. Ali dugoročno donosi sasvim druge posljedice: pad motivacije, tihi burnout, frustraciju preostalih članova tima i na kraju odlazak ljudi. A odlazak dobrih ljudi uvijek je skuplji od onoga što se na početku „uštedjelo“. I tu se nameće jedno važno pitanje, koje rijetko otvoreno postavljamo: Ako je već došlo do racionalizacije i jedna osoba radi poslove tri prethodne, da li barem dio te uštede na troškovima zaista bude vraćen toj osobi kroz veći nivo podrške, priznanja, prostora, ili čak finansijske kompenzacije?
Ako „ušteda“ ostaje na nivou organizacije, a teret na nivou pojedinca, dugoročno ne štedimo ništa, nego trošimo ljude. Ušteda nije kada jedna osoba radi posao tri osobe. Ušteda je kada je posao jasno definisan, očekivanja postavljena realistično, a uloga podržana resursima koji omogućavaju kvalitetan i održiv rad.
Ovo je samo jedno zapažanje iz prakse, mali isječak iz razgovora sa ljudima koji svakodnevno balansiraju između ambicije, lojalnosti i vlastitih granica. Možda je vrijeme da se ponovno vratimo osnovama: jasna komunikacija, transparentan opis posla i jedna uloga=jedan set odgovornosti. Samo tako gradimo radna okruženja u kojima ljudi mogu ostati, rasti i doprinositi na duge staze.
Autor: Selma Redžo-Zekić, Senior
HR Recruitment Specialist